Sa majkom Dragicom trenutno boravi u Roditeljskoj kući, u Sarajevu, koja je svečano otvorena 26. aprila prošle godine.

Dalila je imala samo tri godine kada joj je dijagnosticirana ova bolest i kada počinje njena borba. Dok se njeni vršnjaci igraju sa igračkama, trčkaraju po igraonicama i ulicama ova hrabra djevojčica ide na kemoterapije, pretrage i svakodnevno je obavezna piti tablete. Kad poraste, kako je kazala, želi biti doktor i liječiti djecu.

Samohrana majka Dragica je tu uz nju. Kroz sve prolaze zajedno iako je Dalila, unatoč svojim godinama, kako je kazala Dragica, bila mnogo hrabrija od nje.

– Dug put do izlječenja-

“Dalila ima tri godine. U julu prošle godine dijagnosticirana joj je akutna limfoblastična leukemija. To je najblaži oblik. Ima tri ciklusa. Nakon što je počela sa kemoterapijama liječenje se zakompliciralo jer je dobila i trombozu sinusne i glavne vene na glavi. Sada smo tu na zadnjem trećem ciklusu koji bi trebao biti zadnji”, kaže Dragica u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

S obzirom da žive u Neumu za Dragicu je briga bila i mjesto stanovanja, ali i putovanja do Sarajeva. Tu su česte pretrage, terapije… Međutim, spas je pronašla u Roditeljskoj kući gdje Dalila dane provodi sa svojim vršnjacima i djecom koja se susreću sa istim ili sličnim problemima.

“Kada smo došle ovdje imala sam veliku brigu zbog mjesta stanovanja pogotovo jer sam samohrani roditelj i finansijski to ne bi mogla izdržati. Međutim, odmah su me uputili u Roditeljsku kuću i rekli su mi da se ne moram brinuti ni zbog hrane ni smještaja. Na početku liječenja Dalila je prestala govoriti i hodati. Nije pričala ni samnom. Samo je tri mjeseca mahala glavom. Oko dva mjeseca nije ništa ni jela, bila je na infuziji. Vjerovatno je to sve odbijala jer joj nije bilo jasno zašto je u bolnici”, kazala je Dragica.

U Roditeljskoj kući su djeca koja prolaze kroz isto kroz šta i ona prolazi. Progovorila je nakon tri mjeseca, počela je jest i oporavljat se.

“Ova kuća za nas znači 90 posto oporavka. Sada odemo kući, ali to više nije naš svijet. Ljudi koje znam cijeli život ne mogu to razumjeti. Radili smo magnetnu rezonancu glave prije sedam dana i to se dosta povuklo. Kada je leukemija u pitanju ona je ušla u remisiju, sve je krenulo kako treba. Sada se ponašam prema njoj kao prema zdravom djetetu. Međutim, dug je put do izlječenja”, istakla je Dragica.

Ova hrabra djevojčica iako ima samo tri godina prilagodila se svijetu u kojem trenutno mora da živi.

– Dalilin snješko od plastelina-

“Kod kuće ona se ne zna igrati sa djecom sa lutkama. Njena cijela priča jeste ‘ajde da ti radim lumbalnu, da te bocam’. Sve to je podnijela bolje nego ja jer je meni bilo psihički to teško prihvatiti. Tablete pije, ne moram je lagati, ne buni se ništa. Sve to je prihvatila kao odrasla osoba”, ispričala je Dragica.

U njihovoj porodici nikada nije bilo malignih oboljenja. Međutim, Dragica se o svemu informisala putem interneta.

“Ali to se ne može shvatiti dok se ne nađe čovjek u ovoj situaciji. Težak je to put. Ali, opet hvala Bogu pa ima lijeka”, dodala je u razgovoru za AA.

Dok sjedi u majčinom krilu Dalila priča o snješku kojeg pravi od plastelina.

“Igram se sa plastelinom, pravim snješka”, ispričala je Dalila koja je juče mami Dragici napravila srce. Kako je kazala, želi da ozdravi i ide kući.

Međunarodni dan borbe protiv raka (World Cancer Day) obilježava se svakog 4. februara kako bi se podigla svijest o oboljenjima od raka, njihovoj prevenciji, dijagnosticiranju i liječenju.

Rak je vodeći uzrok smrti u svijetu. Svake godine, kod više od 12 miliona ljudi dijagnosticira se rak, a 7,6 miliona umire od te bolesti.

Operativni zahvat izveden je u redovnoj proceduri i protekao je u najboljem redu.

Nakon postoperativnog oporavka predsjednik Republike Srpske vratiće se svojim redovnim aktivnostima, saopćeno je iz Dodikovog kabineta, prenosi “Fena”.

U 2016. godini ukupno je prijavljeno 118 slučajeva obolijevanja od malih boginja, registrovanih u šest kantona u Federaciji BiH, saznaje se u Službi za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo (ZZJZ) Federacije BiH, javlja “Fena”…

Gotovo 10 posto oboljelih je bilo mlađe od godinu dana, odnosno premlado da bi bilo vakcinisano, a kojima je zaštita trebala biti pružena kolektivnim imunitetom.

Iz epidemiološke Službe napominju kako se sva djeca u FBiH mogu vakcinisati petovalentnim, kombinovanom vakcinom protiv difterije, tetanusa, velikog kašlja, dječje paralize i bolesti koje izaziva hemofilus influence tip B.

Tvrde kako su petovalentne vakcine sredinom prošle godine uvedene u Program imunizacije u Federaciji BiH, što predstavlja značajan iskorak u usklađivanju s programima u zemljama Evropske unije.

U Službi za epidemiologiju preporučuju vakcinisanje kao jedan od najboljih načina zaštite zdravlja djeteta.

“Bolesti koje se sprječavaju vakcinisanjem mogu imati ozbiljne posljedice po zdravlje, naročito dojenčadi i male djece. Vrlo je važno da nastavimo štititi našu djecu vakcinisanjem, jer epidemije bolesti koje se sprječavaju vakcinisanjem, kao što su morbili, zaušnjaci i veliki kašalj, mogu se javiti i javljaju se”, zaključuju u Epidemiološkoj službi.

Podsjećaju kako je u Bosni i Hercegovini imunizacija zakonska obaveza, kao i u brojnim drugim zemljama, među kojima je i susjedna Hrvatska.

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku da samostalno odlučivanje roditelja o tome da li će ili ne vakcinisati svoju djecu nije njihovo ustavno pravo.

Kao osnova za ocjenu ustavnosti navedeni su negativni primjeri uticaja vakcina na zdravlje djeteta, kao i diskriminaciju djece koja se ne mogu upisati u vrtić ili školu. Međutim, uvaženo je mišljenje da je vakcinacija medicinsko pitanje, a ne pitanje slobode savjesti ili uvjerenja.

Prema Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti u FBiH, novčane kazne se kreću od 100 do 2.000 KM, a u Republici Hrvatskoj do 2.000 kn (cca. 525 KM).

Komentarišući upit u vezi s tim, kazao je da je agent BiH pred ICJ-em Sakib Softić dobio ekspertnu, finansijsku, političku, moralnu i svaku drugu podršku, te da bi trebao, nakon svega, dati odgovor o tome da li smatra da u tom pogledu postoji kredibilna pozicija i da se može krenuti u reviziju s dobrim šansama da ona bude prihvaćena.

Izetbegović je bio izričit, rekavši da nema plana B, odnosno da postoji rok od deset godina u kojem se mora predložiti revizija i niko se “ne bi trebao ljutiti”, niti se posebno politički angažirati, javlja “Fena”…

“Mi samo tražimo pravdu u odnosu na ono što je Miloševićev režim uradio prije dvadeset i nešto godina”, poručio je Izetbegović.

Potcrtao je da se radi o striktno pravnom pitanju u što se ne bi trebali involvirati političari te da to pitanje ne bi trebalo imati druge negativne implikacije, ”jer se podrazumijeva da ću dati podršku agentu Softiću kao bošnjački član Predsjedništva BiH”.

Nadalje, dodaje da Softić treba naći nove dokaze, ili predočiti Sudu kompilaciju novih dokaza, da sastavi taj mozaik i da se izjasni u vezi s tim.

Jedino registrovano profesionalno udruženje koje se bavi liječenjem ovisnosti o kockanju djeluje u Mostaru kojem se za pomoć javljaju ljudi iz cijele Bosne I Hercegovine, javlja “N1“…

Život mnogih građana sveo se na svakodnevno čekanje nekog dobitka, pritom zanemarujući porodicu, posao i prijatelje. Od poker aparata, igranja nekoliko “tiketa” pa do beskrajnih dugova, kredita, ponora bez dna. Tako svoju priču započinje većina ovisnika o kockanju.

“Svaki dan su postali ulozi na kladionici veći, veći troškovi, gubici i onda je počelo s posuđivanjem novca kod prijatelja, poznanika, kod svakog kod koga si mogao doći do novca da bi mogao svoje hirove zadovoljiti”, kaže za “N1” član Kluba liječenih ovisnika.

Put je to s koga je, kako kaže povratak u stvarnost težak i dugotrajan proces. Uz pomoć porodice dugove je uspio vratiti, nakon čega se na njihov nagovor za pomoć obratio Klubu liječenih ovisnika o kocki.

“Prvih par puta sam razmišljao u smislu tu sam, ali ne znam zbog čega sam tu, uopšte nisam shvaćao svoj problem, u finansijskim si dubiozama i ne možeš da se skoncentriraš na stvari koje se događaju tu na Klubu, ljudi nešto pričaju tebi na jedno uho uđe na drugo izađe”, dodaje član Kluba liječenih ovisnika.

Tada je izgubio sestru Zahidu, a on je teško ranjen. Sjećanje na 5. februar 1994. godine, kako je kazao, nikada neće izblijediti. Uvijek će biti dan koji je promijenio njegov ali i život mnogih drugih porodica.

Granata koja je ispaljena sa položaja Vojske RS-a u okolini grada, 5. februara 1994. godine, eksplodirala je na centralnoj gradskoj pijaci Markale na kojoj se u tom momentu nalazio veliki broj ljudi u potrazi za hranom i drugim životnim potrepštinama. Poginulo je 68 Sarajlija, dok je 144 teže ili lakše ranjeno.

Krv je bila na sve strane

Sa štapom u rukama Škamo ponovo šeta Markalama koje nikada neće biti iste. Sada je tu strah i trauma koja se ne zaboravlja. Uči Fatihu za sve poginule na Markalama i pokazuje ime ispisano na ploči: “Zahida Sablja”.

Taj 5. februar 1994. godine za Asima i njegovu sestru Zahidu trebao je biti još jedan dan kada su prodavali robu i pokušavali preživjeti još jedan ratni dan u opkoljenom Sarajevu. Međutim, nije bio.

Škamo je u Sarajevo iz okoline Goražda došao prije rata. Došao je da radi i živi normalan život. Sve je, kako je kazao u razgovoru za Anadolu Agency (AA) bilo dobro dok nije počeo rat, tada su počeli problemi i borba za opstanak. Dok stoji ispred Markala, vidno potresen, prisjetio se današnjeg dana prije 23 godine.

“Ovdje je uvijek bila pijaca. U gornjem ugla na Markalama sestra i ja smo imali sto na kojem smo prodavali neku robu. Sestra i ja smo taj dan došli na svoje mjesto. Pijaca je bila puna ljudi. Tada je pala prva granata. Sestra je u tom trenutku sjedila do mene. Leđima je bila naslonjena na beton. Sve je bilo u krvi. Nije bilo mjesta na Markalama gdje nije bilo mrtvih ili ranjenih”, prisjetio se Škamo trenutaka kada je na Markale ispaljena prva granata.

Veliki broj poginulih za kratko vrijeme

Osjetio je, kako je kazao, bolove u cijelom tijelu. Bio je teško ranjen sa gelerima u cijelom tijelu.

“Za deset minuta ovdje je poginuo veliki broj žena, djece, muškaraca. Među njima je bila i moja sestra Zahida Sablja iza koje je ostalo dvoje djece. Poginuli su mi i amidžići. Odmah su me pokupili i prevezli u bolnicu na Koševo. Izgubio sam svijest, a kada sam došao sebi oko sebe sam vidio krv, tekla je sa svih strana. Bili smo poredani jedan do drugoga”, ispričao je ovaj 84-godišnjak.

Sa Koševa Škamo je prebačen na liječenje u Italiju gdje je ostao više od godinu dana. I sada osjeti strah kada prolazi u blizini najpoznatije i najprometnije sarajevske pijace.

“Ako vjerujete sada mi se tresu noge. Sve mislim da će mi se nešto desiti. Strah me i dan danas doći do Markala. Strah je najgori”, poručio je Škamo.

Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići, pao na prepunu gradsku pijacu.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada.

Na tom mjestu se obavljala trgovina prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane, uključujući i razmjenu informacija. Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata, 5. februar, proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.

Na današnji dan prije 23 godine, na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Ova mještanka vjerno i s posebnom pažnjom “čuva“ i nadzire i crkvu i džamiju u ovom selu istočne Hercegovine.

Osim Janje tokom godine u selu živi još i devedesetčetverogodišnja Ruža Kurlika, čija je kuća u dnu naselja tako da se komšinice vrlo rijetko viđaju.

Iako su Kotezi jedno od sela u istočnoj Hercegovini koje je na granici izumiranja, Janja Ćorak koja živi u kućici na vrhu sela, svakog jutra sa čatrnje ispred svoje kuće pogleda panoramu čitavog mjesta kako bi se uvjerila da je sve kako treba.

Selo bi oživjelo sa obnovom džamije

Prvo što njeno oko svakog jutra ugleda jeste čuvena džamija Muje Kotezlije, koja slovi za jednu od najstarijih džamija u BiH i koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Kako se bez njezinog znanja u selu ništa ne događa, tako Janja prati sve aktivnosti oko obnove džamije, koja će se kako vjeruje uskoro obnoviti.

“Prema usmenoj predaji, ovu džamiju je podignuo Mujo Kotezlija, koji je, nakon što su osmanske vlasti osvojile Hercegovinu, u ime sultana dijelio Popovo polje kao erazi-emiriju stanovnicima, te od taksi, tarifa sagradio džamiju u Kotezima. Prisutnost kasnosrednjovjekovne nekropole sa stećcima u Kotezima govori o starosti ovoga naselja”, stoji, između ostalog, u zapisu na ploči ispred ove džamije, koju je za vrijeme posjete Kotezima, obišla i ekipa Anadolu Agency (AA).

“Ovo je jedna od najstarijih džamija u BiH. Čistili su i govore da će se popravljati. Stavili su i kapiju te uredili“, kaže Janja za Anadolu Agency.

Vjeruje da bi sa obnovom ove džamije i selo Kotezi malo oživjelo.

Da bi ljepote ovog mjesta predstavili javnosti Janja je ekipi Anadolu Agency (AA) dozvolila da fotografiše ovaj objekt, ali i da sa jedne od najstarijih munara u BiH ovjekovječi panoramu sela Kotezi sa crkvom svetog Nikole, koja je udaljena pedesetak metara od džamije, te se molitve u njoj održavaju kad se skupe ljudi, a to je kako naglašava Janja vrlo rijetko.

Janja tvrdi da u ljetnom razdoblju selo Kotezi ipak, oživi i tada oživljavaju sjećanja na dane kada je mjesto bilo puno stanovnika i poteknu priče o perspektivi koju u ovome selu, u kojem je nekada bilo više do 100 domaćinstava, odavno niko ne vidi.

“Ovdje su živjela sva tri naroda. Mi smo se gledali kao rođena braća. Ako je ne dao Bog neka sahrana i žalost, nije se gledalo je li musliman, pravoslavac ili katolik. Mi smo svi bili zajedno, isto i ako je veselje. I evo kad je došao rat razišlo se sve. Niko se nije posvađao ni nešto rješavao već otišlo sve, val za valom, narod se razišao“, sa sjetom kaže Janja.

Kotežani razasuti širom BiH

I ona je tokom posljednjeg rata bila u izbjeglištvu kod svoje djece na području Dubrovnika, ali čim je bilo moguće vratila se na ognjište porodičnog gnijezda kojeg je sa svojim pokojnim Vidom daleke 1953. godine svila.

“Ja sam rodila četvero djece. Stariji mi je sin umro 2001. godine, i iza njega je ostalo troje djece, sin i dvije kćerke. Obje su udate i kćeri su im udate, a imam unučadi jedanaestero i osmero praunučadi. Dođu me svi obići i svi zovu na mobitel. Svaki dan neko zove. Ili unučad ili praunučad ili djeca moja rođena“, ističe Janja.

Tako uprkos samoći ona nije nikad usamljena. Posebno o se raduje vikendima, kada doleze njen bivš komšije sa kojima se rado druži.

“Ima ih u Tuzli iz Koteza, a ima Cigića u Mostaru i u Sarajevu. Još je živ i Idriz i Zahir, pa i njihova djeca ovdje dođu i budu po 15 dana ljeti, a odavde idu na more u Slano“, ističe Janja.

To znači, dodaje ova starica, da svi koji su potekli iz Koteza vole ovo mjesto samo što im bezperspektivnost ne dozvoljava da se na svoje ognjište i vrate. Sve je to, vjeruje ona, rezultat loše politike koja je ljude iz ovoga mjesta i otjerala.

Ko stoji iza ove kampanje i šta predstavljaju navedeni natpisi, te zašto se na bilbordima nalazi logo Evropske unije i naziv Pink team Mostar, pitanja su koja sigurno postavljaju mnogobrojni prolaznici.

Šta se sve krije iza ovih natpisa vjerovatno ćemo saznati u skorije vrijeme, kada se oglase oni koji stoje iza ove zanimljive i pomalo misteriozne priče.

Organizatori komemorativne sjednice su bili Skupština Kantona Sarajevo, Gradsko vijeća Sarajeva i opštinskih vijeća sa područja Kantona Sarajevo, javlja Anadolu Agency (AA).

Komemoraciju je otvorila Ana Babić, predsjedavajuća Skupština Kantona Sarajevo, nakon čega je intonirana himna BiH, te minutom šutnje i Fatihom odata počast stradalima.

”Skupština Kantona Sarajevo je 2007. godine donijela odluku da se 5. februara proglasi Danom sjećanja na sve stradale građane tokom perioda opsade 1992.-1995. Sarajevo se danas sjeća svih onih koji su dali život za slobodu” rekla je Babić koja je podsjetila da je prije 23. godine počinjen stravičan zločin na pijaci Markale.

Predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković izjavio je kako su prije 22 godine topovi napokon utihnuli i da smo ostali suočeni sa svim što je učinjeno.

Mešković je rekao kako je oko 200.000 ljudi prošlo kroz logore, koji, dodao je kako nisu bili samo mjesta smrti više od 30.000 ljudi, već i ”mjesta u kojima su se prozivodili živi leševi”.

”Kada govorimo o opsadi Sarajeva, govorimo o jednom o najvećim nekažnjenim zločinima na području Balkana. Govorimo o četiri godine prozivodnje smrti i živih leševa. Preko 6.000 osoba je prošlo kroz logore na području Sarajeva”, dodao je Mešković.

Mešković je podsjetio kako Savez logoraša u BiH broji 55.000 članova.

Prema njegovim riječima u logoru Sonja, u Vogošći ubijeno je 400 žrtava, u logoru u Hadžićima ubijene su 94, u Ilijašu 200, više od 60 u logoru na Ilidži, više od 120 u Novom Gradu.

Podsjetio je i na 25.000 žena i muškaraca koji su silovani, a među kojima se nalaze i djevojčice uzrasta od 12 do 14 godina.

”Bez kolektivne memorije ne može biti kontinuiteta ni identiteta. Jer može se reći da vodimo rat oko priznanja i poricanja žrtava. Svi smo puni pukog sažaljenja. Jednostavno rečeno, žrtve zaslužuju više”, smatra Mešković.

Podsjetio je na ideju pokretanja Muzeja genocida koji je otvoren 2016. godine, te podsjetio na fotografije, dokumente, filmove i lične predmete koji govore o veličini agresije na BiH.

”Moramo se sjećati svih žrtava u BiH, odati im poštovanje. Živima dugujemo poštovanje, ali mrtvima ne dugujemo ama baš ništa osim istine”, zaključio je Mešković.

Prikazan je i dijelovi dokumentarnog filma o istini agresije na građane.

Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo istakla je da je 23 godine prošlo od masakra koji vjerovatno historija nije zapamtila, odnosno 25 godina od početka agresije na državu BiH.

”Nakon 25 godina žrtva je ponovo žrtva. Kad kažem da je žrtva u ratu žrtva u miru, govorim da pravda nije zadovoljena”, istakla je Karović koja je dodala kako je Civilne žrtve rata KS procesuirale 3.000 tužbi protiv onih koji su počinili zločine.

Dodala je kako iako postoje pravosnažne predsude međunarodnih međunarodnih sudova, i po pitanju komandne odgovornosti, postoji pravni odnos sa pokretanje tužbi civilnih žrtava rata, bh. sudstvo ”nema snage ni hrabrosti ni volje ni želje, da presudi u korist žrtve”.

Istakla je kako civilne žrtve ne traže ratnu štetu, već štetu koja je proistekla iz ratnog zločina.

”Ratni zločin nigdje na zemaljskoj kugli ne zastarijeva. Jedino je Ustavni sud države BiH donio famoznu odluku gdje kaže da je nastupila zastara“, podsjetila je Karović.

Istakla je kako onaj ko može da oprosti, neka oprosti, ali da se ne smije zaboraviti.

Nakon komemoracije, kod spomen-obilježja poginulim Sarajlijama u prvom od dva masakra napijaci Markale, koji se dogodio 5. februara 1994. godine, bit će upriličeno polaganje cvijeća i odata počast svim stradalim.

Suprug Nijemac, po zanimanju novinar koji se bavio i građevinom preminuo je nakon dvije godine boravka u Americi, a ona je nastavila život sama. Nakon toga je otvorila prvi dom za starija lica, danas ih ima pet, kao i kliniku za rano tretiranje autizma. Ljudima pomaže kad god joj se ukaže prilika, priča Semira za Anadolu Agency.

“Vaspitavana sam tako da uvijek imam sluha za tuđe brige i nevolje. Volim pomoći ljudima, a nikad ne očekujem zahvalnost. Najveće zadovoljstvo mi je kad pomognem, jer volim da dijelim i, na kraju krajeva, tako su me roditelji naučili”, kaže Semira.

Na Floridi je vlasnica klinike za rano tretiranje autizma i izuzetno je zadovoljna, a radi sa djecom od tri do osamnaest godina starosti. Kaže da ima stručan tim, te da je vidan napredak kod autistične djece nakon tretmana.

“Nakon par mjeseci intenzivnog rada primijetimo veliki napredak kod autistične djece. Ta djeca su specifična i najveći njihov problem je nemogućnost izražavanja. Premda sam ponudila naše softvere za rad s takvom djecom i čak dovela stručnjake iz Amerike da odrade treninge sa zainteresovanim licima, interes je bio veoma mali na državnom, federalnom ili na nivou (bh. entiteta) Republike Srpske”, kaže Semira.

Osnovala Fondaciju “Zajednički put”

Semira je osnovala Fondaciju “Zajednički put”, a kako kaže, na taj korak je najviše nagnao strah. Ističe da kad bi god dolazila u Prijedor, uvijek bi je mladi ljudi pitali da li ima za njih posao i da li može da ih povede u Ameriku.

“To je poražavajuća činjenica i za mene je bilo strašno čuti da toliki broj ljudi želi da ode iz Bosne. Prosto je nevjerovatno da se tim mladim ljudima skoro ništa ne nudi i iz tog razloga sam osnovala fondaciju, koja uglavnom odrađuje dosta projekata, a svake godine u Školi liderstva obučavamo mlade ljude kako da pišu CV, kako da pišu projekte i ostalo, što će im svakako biti korisno u budućnosti. Imamo i kurseve stranih jezika, gdje polaznici za veoma mali novčani iznos mogu dobro savladati jezike”, navodi Semira.

Svaki put kada dođe Semira kupuje namirnice za pet porodica za tri mjeseca, a jednoj porodici je poklonila traktor sa priključcima. Brojni su njeni prilozi za liječenje teško oboljele djece, kao i za djecu sa invaliditetom.

“Novac nije vrijedan ljudske patnje, a ja s druge strane stičem nova prijateljstva, upoznajem divne ljude. Kada je majci trebala hitno krv zbog operacije za samo nekoliko sati na Fejsbuku mi se javilo oko hiljadu ljudi koji su željeli pomoći. To se ne može platiti nikakvim novcem i to su prave ljudske vrijednosti”, ističe Semira.

Nigdje nema naroda kao u Bosni

Semiru, i pored uspjeha u Americi, srce vuče da često dođe u rodnu Ljubiju.

“Zbog našeg naroda, prije svega. Naši ljudi će podijeliti zadnju koru kruha, zadnje pecivo kafe. U Americi, neće. Šta god da se desi, na naš narod možeš uvijek da se osloniš. Stoga sam sretna što 98 posto naših ljudi radi kod mene u Americi. Mi smo divan narod”, kaže sa osmijehom Semira.

Poručuje da joj nikad nije bilo ništa teško i da se u poslu može uspjeti samo ako voliš to što radiš.

“Bila sam prva od stranaca koja je dobila licencu u Americi za ovakvu vrstu posla. Proces licenciranja tamo traje devedeset dana, a meni je trajao skoro dvije godine. Treba biti uporan i konstantno raditi na sebi”, poručuje Semira, koja zimi najviše voli toplinu vatre iz kamina. To je, kaže, usrećuje i to je mjesto gdje se najljepše osjeća.

Tako za Arab News, jedan od najčitanijih arapskih medija, opisuje Bosnu i Hercegovinu Adbul Malik (nije mu to pravo ime), jedan od turista sumirajući brojne razloge zašto je BiH postala jedno od najpoželjnijih destinacija turista iz Zaljeva, piše “Faktor“.

U dužoj reportaži, arapski turisti koji su govorili za ovaj list navode, između ostalog da na Baščaršiji u Sarajevu mogu pojesti ćevape za pet maraka ili oko deset saudijskih rijala. Detaljno se opisuje i Sebilj, simbol Sarajeva, nezaobilazno mjesto za fotografiranje.

– Za vrijeme ljeta u centru ove evropske prijestolnice, ako zatvorite oči, čut ćete da se arapski jezik govori jednako kao i balkanski i evropski jezici. Razlog za to je rastuća popularnost BiH među turistima iz Zaljeva. U 2010. godini u Sarajevu je boravilo oko hiljadu turista iz tih zemalja. Ovih dana ta brojka se popela na oko 60 hiljada – navodi Arab News.

Citiraju i Lejlu Brčkaliju iz turističke zajednice Kantona Sarajevo koja im je kazala da vjeruje da je primarni razlog za to prijateljski odnos ljudi u BiH prema muslimanima.

– Ne moramo se previše pripremati za njih. Već imamo džamije, prostorije za uzimanje abdesta i halal hranu. Turistima se također sviđa muslimanska historija zemlje. Brojne su turističke ture za gradove poput Mostara i one uključuju i islamsku historiju BiH – kazala je ona.

U reportaži se dalje podsjeća da je zemlja bila dio Osmanskog Carstva gotovo 400 godina što je ostavilo neizbrisivi trag, potom je slijedio austrougarski period pa komunizam.

– Zemlja je poznata po predivnim zelenim planinama i selima. Nakon samo par minuta vožnje već ste okruženi zelenim brdima, minareti su ispod vas, predivna plava voda… Zemlja je kao stvorena za skijanje zimi i vodene sportove ljeti – navodi Arab News.

Novinari su podsjetili i Gazi Husrev begov kompleks, džamiju, medresu, muzej… Navodi se i da su Bosanci dali Osmanskom Carstvu sedamnaest, a neki kažu i više velikih vezira.

Obišli su i Višegrad i Mostar pa je dio reportaže posvećen i tamošnjim slavnim mostovima, kao i groblje stećaka u blizini Kaknja. Bili su i u Potočarima pa su podsjetili i na genocid nad muslimanima u Srebrenici.

– Putovanje za muslimanske turiste po BiH je tako jednostavno zato što svuda možete naći muslimane, halal hranu, mjesta za molitvu i sve više ljudi koji govore arapski – piše Arab News i navodi da je broj studenata islamskih studija u porastu.

Inače, Arab News je u vlasništvu Turkija bin Salman Al Sauda, člana saudijske kraljevske porodice, i jedan je od najčitanijih listova kako u Saudijskoj Arabiji tako i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Omanu, ali i među Arapima na Bliskom Istoku, u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, posebno među biznismenima i diplomatima.

Poslije podne i u večernjim satima padavine u većini područja. U sjeverozapadnim područjima, padom temperatura kiša će postupno preći u susnježicu i snijeg. U noći sa ponedjeljka na utorak, u većem dijelu Bosne, očekuje se prelazak kiše u susnježicu i snijeg, navode iz FHMZ-a.

Intenzivnije padavine u Hercegovini i na sjeverozapadu Bosne, gdje se očekuje od 20 do 40 l/m2. Vjetar prije podne umjeren do jak južnog smjera, a poslije podne slab sjeverni. Jutarnja temperatura od 3 do 8, na jugu od 7 do 11, a najviša dnevna od 7 do 12, na jugu od 11 do 16 stepeni.

U Sarajevu umjereno do pretežno oblačno vrijeme. Tokom dana s kišom. U večernjim satima, sa ponedjeljka na utorak, kiša će postupno prelazit u susnježicu i snijeg. Jutarnja temperatura oko 5, a najviša dnevna oko 10 stepeni.

Uz nepovoljne biometeorološke prilike većina stanovništva će biti slabijeg raspoloženja, a tegobe kod osjetljivih osoba će se pojačati. Opšta slika će biti lošija u Hercegovini i Krajini, do kraja dana će se pogoršati u cijeloj zemlji. Moguće su reakcije na promjenu vremena u vidu reumatskih bolova, nervoze, u noći problemi sa snom. Osjet hladnoće biće nešto izraženiji.

Prilikom odrona formirala se rupa u zemlji dubine oko 10 metara i prečnika 2 metra. Mještani su u strahu jer je rupa nastala u naseljenom području, u blizini kuća, te se boje da bi se odron mogao pojaviti i na drugim mjestima pa čak i zahvatiti njihove domove. Kako mještani tvrde rupa se u dubini i dalje širi.

“Djeca su prošla baš tuda, a nakon 10 minuta zemlja je samo propala. Nikad prije se to nije desilo, ni kod nas, ni u blizini nigdje. Niko ne zna šta se dešava samo nam svima sije strah, jer ne znamo šta se sve još može desiti”, kazao je Nermin Japić za “Cazin.net“…

U priloženom videu pogledajte video zapis u kojem se vidi unutrašnjost i dubina rupe:

Najsvjetlija tačka Bosanskog Grahova. Blizu 40 osnovaca svaki dan poslije nastave u Dječijem centru “Gnijezdo” čeka kombi koji ih razvozi kućama. Većina njih ovdje se prvi put srela sa kompjuterom, piše “N1“…

“(Da nije ovog centra gdje biste radili u Grahovu?) Ne znam. Nema ništa, ni firmi niti bilo šta drugo gdje bi mogao čovjek da radi”, kaže Milijana Kurilić, vespitačica u Dječijem centru “Gnijezdo”.

Ovaj grad između Dinare i Šatora izgleda kao da je rat juče stao. Zgaršita, porušene i popaljene kuće i zgrade i danas svjedoče o “Oluji” 95. Nemaju Dom zdravlja, vatrogasnu stanicu, vrtić. Ginekeološki pregledi ženama Bosanskog Grahova su nedostižni. Većina ih nema zdravstveno osiguranje plus putni trošak do Drvara, za to nemaju novca. Dolazak ginekologa svake druge godine uz pomoć donacija uspiju obezbijediti u Udruženju Grahovljanki.

“Od 100 pregledanih žena, 10 posto tj. svaka deset žena je imalo invazivne karcinome koje su morale na hitne operacije i nažalost dvije žene su preminule”, otkriva Danka Zelić, predsjednica Udruženja žena Bosanskog Grahova.

Grahovljani su krajem 2015. referendumom smijenili načelnika SNSD-ovca Uroša Makića. Funkciju je preuzeo fudbaler Duško Radun. Zatekao je dug od 3,5 miliona KM, skoro duplo veći od budžeta opštine. Ovdje nema ulaganja od Vlade Kantona 10 ili Federacije BiH. Kao Srbi povratnici nemaju pomoć ni od vlasti iz bh. entiteta RS.

“Da li zbog moje pobjede i toga što dolazim iz SNS-a mi u prošloj godini nismo dobili nikakvu pomoć od Vlade (bh. entiteta) RS. Ranije je toga bilo u nekoj manjoj mjeri. Zadni projekat je bio 60.000 KM za elektromrežu u selu Stožišta. Mi u prošloj 2016. godini nismo dobili nijednu jedinu marku pomoći od vlasti (bh. entiteta) RS”, žali se Duško Radun, načelnik Bosanskog Grahova.

Radun je dao pod zakup zemljište Livanjskog polja, uvećana je i šumska taksa pa je umanjio dug prema radnicima u administraciji, iskorijenio je alkohol u zgradi opštine i napravio led rasvjetu.

Događaj godine bio je otvaranje prve pekare nakon rata. Takođe 2016. otvorena je i prva apoteka, a do tada su stanovnici Bosasnkog Grahova po lijekove morali ići 30 km do Drvara.

Ove godine su prvi put imali jelku, okićen grad i podjelu paketića za praznike. I u ovim teškim životnim uslovima Grahovljani kažu nije sve tako crno. Na 2.500 stanovnika imaju više od 180 djece, a prošle godine doselila su se i tri mlada bračna para.

Škola je izgrađena prije desetak godina, ali nikada nije završena. Iako postoji projekat za centralno grijanje, ono još nije uvedeno zbog nedostatka novca.

Roditelji su nezadovoljni. Kažu da su temperature niske, da djeca sjede u jaknama na nastavi. Osim toga, boje se za zdravlje mališana jer borave u prostorijama u kojima se loži i udišu zagađen zrak. Dodatni problem na početku drugog polugodišta bio je što je tokom raspusta smrzla voda u šahtu jer se škola nije zagrijavala. Zbog svega navedenog, roditelji su smatrali da bi možda trebalo prekinuti nastavu dok se problemi ne riješe.

“Da nije žalosno, bilo bi smiješno”, kaže Nermin Muratspahić, čije dijete ide u prvi razred.

Dodaje da nije bio za opciju da se nastava obustavi jer bi to, u konačnici, najviše štete nanijelo upravo djeci. Međutim, naglašava da je potrebno ujediniti snage i pokušati iznaći rješenje te projekat centralnog grijanja “izvaditi iz ladice”.

“U učionicama su kamini koji se lože na ugalj, u pet učionica je po jedna peć i šesta je u zbornici. Nema šansi da se to dobro ugrije. Ugalj je dovezen u januaru i mokar je. Nije baš zdravo da nam djeca udišu taj smrad”, kaže Muratspahić.

Direktor škole Muradif Hajder navodi da imaju dovoljno uglja. Od načelnika općine Bugojno Hasana Ajkunića dobili su, kaže, pet konvektora za dodatno zagrijavanje.

“Napravili smo projekat za centralno grijanje i do sada nekoliko puta aplicirali prema Ministarstvu obrazovanja Srednjobosanskog kantona i kantonalnoj Vladi, tražeći podršku za realizaciju projekta grijanja. Potrebno je 40.000 maraka i jasno je da nije lako obezbijediti taj novac. Pokušali smo i preko nekih organizacija”, kazao je za “Faktor” direktor Hajder.

O dugogodišnjem problemu škole u MZ Vesela upoznata je i Skupština SBK, potvrdila je zastupnica Amela Haračić.

“Bugojanski zastupnici pokrenuli su inicijativu za rješavanje ovog pitanja, a o svemu je obaviješteno Ministarstvo obrazovanja SBK”, kazala je Haračić, te dodala da se nada da će uskoro biti pronađeno neko rješenje.

Na desnoj obali rijeke Neretve u Konjicu nalaze se tri kamuflažne zgrade za ulazak u objekat izgrađen u unutrašnjosti brda iznad kojeg se uzdiže planina Zlatar. Riječ je o podzemnom objektu koji nosi naziv ARC, a što vojničkim rječnikom znači “armijska rezervna komanda“.

Podzemni grad u obliku potkovice i kodnog naziva “Istanbul“ građen je četvrt stoljeća i završen je 1979. godine kao sklonište za tadašnjeg predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita i vojni i politički vrh u slučaju nuklearnog rata.

Riječ je o najvećem skloništu te vrste u bivšoj Jugoslaviji, a mogao je izdržati atomsku eksploziju od 24 kilotone.

Inventar Titovog bunkera nije mijenjan, svi strojevi su sačuvani, telefoni, teleprinteri, kao i karte Jugoslavije na zidovima. Vrata, nekada tajnog vojnog podzemnog zdanja javnosti su otvorena prije pet godina, a posjeta tom kompleksu predstavlja svojevrsnu putovanje kroz prošlost.

Za izgradnju ovog bunkera Tito je potrošio 4,7 milijardi dolara, a bez potrebe da izađu na otvoreno u bunkeru je 350 osoba moglo živjeti šest mjeseci, a da im pritom ništa ne nedostaje.

Tito za života nije uspio posjetiti i vidjeti bunker u Konjicu nakon što je izgrađen, ali prostorije koje su bile predviđene za njega i danas se čuvaju u autentičnom ruhu.

Bunker je javnosti otvoren tokom Bijenala savremene umjetnosti 2011. godine, a i danas je svojevrsna galerija sa postavkom djela kojima o Hladnom ratu, nuklearnom oružju i ratu govore autori iz različitih dijelova svijeta.

Zamjenik direktora Bijenala Mirnes Baljić je za AA kazao kako je Titov bunker građen u vrijeme velike izgradnje u cijeloj Jugoslaviji i kada se u Konjicu gradilo više nesvakidašnjih objekata, zgrada i fabrika, pa ljudi nisu ni shvatili da se radi o gradnji nekog tajnog vojnog kompleksa.

Na pitanje otkud kodni naziv bunkera “Istanbul“, Baljić je kazao da ne postoji dokumentacija o tome, ali da se najvjerovatnije taj naziv odnosi na proces zbližavanja Jugoslavije i Turske u vremenu gradnje bunkera.

“Bunker je bio stroga vojna tajna, a i radnici koji su učestvovali u njegovoj gradnji prethodno su potpisivali izjavu da će čuvati tajnu o tome“, kazao je Baljić i dodao da je bunker do sada posjetilo više od 8.000 osoba.

“Izgrađen samo za mali broj ljudi, ovaj objekat je sada otvoren za posjetu svima. Posjetioci mogu vidjeti tajne odaje i stvari, ali i umjetnička djela iz cijelog svijeta. Nekada je ovaj objekat bio povezan sa idejom nuklearnog rata, a danas je povezan sa modernom umjetnošću“, kazao je Baljić.

Ovaj dokument podrazumijeva bezvizni ulazak samo na graničnom prelazu na Državnom aerodromu u Minsku, te boravak u Bjelorusiji do pet dana, a odnosi se na građane 79 zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Ovaj bezvizni režim ne vrijedi za osobe koje dolaze u Bjelorusiju avionom iz Rusije i planiraju da putuju na aerodrome u Rusiju, jer se ti letovi smatraju domaćim, bez granične kontrole.

Cilj ovog dokumenta je intenziviranje poslovnih putovanja, jačanje turizma i za potrebe privatnih putovanja za osobe sa običnim putnim ispravama. Dokument se ne odnosi na nosioce diplomatskih, službenih ili drugih pasoša, piše “Faktor“…

Za ulazak u Bjelorusiju, potrebno je predočiti važeći pasoš, novac u vrijednosti od 25€ za svaki dan boravka u Bjelorusiji, kao i zdravstveno osiguranje koje je validno u ovoj zemlji.

Prije putovanja u Bjelorusiju o detaljima je potrebno informisati se u nadležnom diplomatskom predstavništvu Bjelorusije, saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova BiH.

Želimo napomenuti da je ova preporuka stigla na adrese svih hodža u Bosni i Hercegovini i da još nismo imali slučaj da je neki od hodža to spomenuo svojim džematlijama, što dovoljno govori u kakvoj to sredini živimo.

Nakon našeg članka, stigla je i jedna preporuka od Vijeća muftija, a upućena je svim pripadnicima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Naime, radi se o tome da Vijeće muftija poziva sve članove Islamske zajednice (imame, muallime, profesore…) da upute džematlije ka pridržavanju islamske tradicije Bošnjaka o ne priređivanju jemeka (jela) u kući umrle osobe nakon dženaze.

Oni poručuju da se jelo može ponuditi samo musafirima koji na dženazu dođu izdaleka, ali da je i tada bolje da im hranu ponudi rodbina i komšije, a ne porodica umrle osobe.

Ona je zajedno sa Bakirom Sadovićem, bivšim ambasadorom Bosne i Hercegovine u Australiji koji je napustio ovu dužnost, otvorila počasni konzulat Bosne i Hercegovine u Sydneyu.

Ambasador Sadović i novoimenovani počasni konzul BiH Đemila Gabriel, nakon kratke ceremonije, u reprezentativnim prostorijama novootvorenog počasnog konzulata u najvećem gradu u Australiji, predstavili su i izložbu fotografija stećaka koji su prošle godine uvršteni na listu Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

“Očekuje me puno posla, tako da sam odmah krenula sa aktivnostima. Osim izložbe fotografija prisutni su na otvaranju imali priliku da se u Počasnom konzulatu Bosne i Hercegovine upoznaju i sa turističkim i privrednim potencijalima Bosne i Hercegovine. Trenutno sam zauzeta sa upoznavanjem predstavnika svih bosanskih zajednica, a također 23. februara imam ugovoren susret sa The Lord Mayor of Sydney Clover Moorey. Imam i sastanak sa Islamskom zajednicom pošto imaju problema oko uvođenja objekta u zemljišnje knjige u Sydneyu. Nakon toga imam sastanak sa školom bosanskog jezika, gdje se susreću sa određenim administrativnim problemima. Na “Multicultural Festivalu” u Canberri 18. februara bit ću domaćin bosanskim organizacijama koje će nas predstavljati na tom festivalu”, kaže Đemila Gabriel.

Kako kaže počasni konzul Bosne i Hercegovine za regiju Novi Južni Vels tokom svog mandata radit će na privlačenju što većeg broja turista u našu zemlju, a također i stranih investitora.

“Želim od naše zajednice napraviti jaku, stabilnu i složnu strukturu. Svaki pojedinac je jako važan,još nikog nisam odbila i neću odbiti za susret. Vrata konzulata su širom otvorena za svakog”, ističe Gabriel.

Đemila je već ranije pomagala humanitarnim organizacijama iz BiH, ali i Univerzitetsko-kliničkom centru u Sarajevu. U aprilu prošle godine je uplatila donaciju od 10.000 eura i na taj način je novi aparat za ultrazvuk srca ostao na UKCS. Bila je i producentica filma rediteljice Jasmile Žbanić “Za one koji ne mogu da govore”, kojeg je finansirala vlastitim novcem.

“Uvijek sam pokušavala na različite načine pomagati domovini. Ipak, moj najdraži projekat je postavljanje stećka ispred Parliament House in Canberra. Drago mi je da su nakon toga brojni Australci čuli za naš stećak”, kaže Gabriel.

Inače, Đemila je supruga australskog bogataša i biznismena Chrisa Gabriela, koji u budućnosti planira ozbiljne investicije u našoj zemlji. On je predsjednik velike australijske grupacije za mobilnu telefoniju “Alive“, viši savjetnik kompanije “Macquarie Group”, šef “Talent Rise“, direktor “Talent International”, direktor “JCurve Solutions” i šef savjetodavnog odbora u “Clean Power Systems”.

Tri godine je bio glavni izvršni menadžer u poznatoj kompaniji za mobilne telekomunikacije “Zain Africa”.

“Kao savjestan građanin ove opštine, u namjeri da vam pomognem u rješavanju gorućih problema, odlučio sam da vam ponudim rješenje. S obzirom na to da nije popunjeno mjesto zamjenika načelnika opštine, a zbog tog mjesta je nastala velika gužva i zavada među opštinarima, predlažem vam da mene imenujete na tu funkciju dok se vi ne dogovorite”, naveo je Bektić u svojoj prijavi.

On dalje navodi da za svoj rad ne traži platu, da će raditi volonterski i da garantuje da će “smiriti situaciju u Srebrenici”.

Bektić smatra da ima dovoljno iskustva i znanja za tu poziciju.

“Poznajem balkanske jezike, orijentalistiku, 50 posto nemačkog jezika, romski jezik, a inače sam samozvani profesor historije i posjedujem brojne druge vještine i vrline”, naveo je Bektić u svom “prijedlogu za imenovanje”.

On je izjavio da na ovaj način želi da doprinese smirivanju tenzija među bošnjačkim političarima koji su se zavadili oko izbora na mesto zamjenika načelnika opštine, piše “Srna”…

“Kad Trump može voditi Ameriku, a isto smo godište, mogu i ja, kao njemački penzioner, volonterski obavljati dužnost zamijenika načelnika opštine Srebrenica i dati doprinos da se prevaziđu nastale tenzije, smiri stanje i normalizuje rad opštinske vlasti u punom kapacitetu jer imam sposobnost da ostvarim dobru komunikaciju sa svim ljudima”, poručio je Bektić.

On je zaljubljenik u konje i posjeduje ergelu od 12 grla, te organizuje školu jahanja u svom selu, a bavi se i eksploatacijom drveta.

Fotografije njegovih kćerki dok jašu konje kroz snijeg obišle su i oduševile cijeli region.