Vatra, čelik, gvožđe, bakar, bronza – 65 godina su osnovna sredstva za rad majstora Ljube Subašića. Najčešće je pravio oruđe za obradu zemljišta i sječu drveta, piše “N1“.
“Sjekire, motike, plugovi, noževi, razne alatke. Pravio sam sve alatke što trebaju majstoru”, kaže Subašić.
Kao kovač othranio je sedmoro djece. Pamti vremena kada se zarađivalo i po 500 maraka dnevno. Danas druga slika. U mjesec dana jedna sjekira.
Slična je priča i Emira Pašalića, majstora bravarskog zanata. U posao je krenuo davne 1965. godine sa 300 dinara i dvije-tri alatke. Bavio se prvenstveno građevinskom bravarijom, ali u pola vijeka dugoj karijeri otključavao je i zaključavao ljubavnike, i tako spašavao brakove. 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bilo je zlatno doba zanata.
“Ja sam tada izvodio radove u Crnoj Gori, Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i na mađarskoj granici. Toliko sam išao daleko, a nisam imao veliku ekipu. Imao sam samo četiri čovjeka”, otkriva Pašalić.
Ljubav prema ovom zanatu prenio je na sinove i unuke. Međutim, porodična tradicija teško se nastavlja. Danas u Emirovoj radionici nema posla ni za njega samog.
“Bude po neko auto, da se popravi brava, ponekad se izrade po jedan, dva ključa, pa onda niko ni po tri dana ne uđe u radnju”.
Sajdžijskih, kovačkih, berberskih, krojačkih i drugih radnju u Banjaluci gotovo više i da nema. Nema ni obućara, zidara, farmera. Mladi bi da budu menažeri, advokati, savjetnici, profesori. Stipendije, ali i mogućnosti koje se nude za deficitarna zanimanja nisu im dovoljan mamac da upišu stare zanate.
“Veoma slabo interesovanje za kožarsku i tekstilnu struku. Na četiri upisna roka, nama se za upis u te struke prijavilo 3 ili 4 učenika, tako da nismo ni upisali to odjeljenje”, ističe Dragoljub Vuković, direktor Škole učenika u privredi.
Emirovi i Ljubini potomci, s istom količinom ljubavi i novaca, u doba kapitalizma, teško da će sa istim zanimanjima dosegnuti uspjeh svojih očeva.
Vijest Propast zanata u BiH: Nekad se zarađivalo 500 maraka dnevno objavljena na Haber.ba.