Odnos je rata i vica vrlo složen (uostalom, kao i svaki drugi odnos s ratom) i moguće ga je označiti višestruko, između ostalog, kroz periodizacijsku podjelu na predratnu, ratnu i postratnu propagandnu ulogu vica. Kako je osnovni metod kojim propaganda upravlja skraćenica, tako vic, kao jednostavni književni oblik, sačinjen od jednog ili dvaju, do svega nekoliko redaka, može postati i vrlo efikasan (strateški) medij za promoviranje ideoloških (ili religijskih, fašističkih, etc.) aparata države, sredstvo putem kojeg se utječe na kontroliranje određenih društvenih odnosa ili situacija, a sve za ciljeve koji su unaprijed postavljeni. Svakako, da bi određena poruka djelovala propagandno, ona mora biti usmjerena na emocije primaoca, pri čemu i sama treba da je emotivna, ne obraćajući se masi, već pojedincu i njegovim željama. Stoga se, budući da je svaka propaganda praćena nakaradnim prikazivanjem činjenica, kojima se utječe na buduća ponašanja ljudi, ova književna forma čini tako privlačnom za nju.
Snaga je vica u manipulaciji
Vic je, da pojasnimo, jednostavna pripovjedna vrsta u kojoj se sažeto ocrtavaju neka stanja, događaji ili ljudske sudbine. Humor se temelji na suprotnostima i dvosmislenim značenjima riječi. Vic treba biti kratak i sažet i on je prema suvremenim teoretičarima književnosti krasna književna vrsta, bolji od nekih velikih romana. Njegova je snaga u manipulaciji nad horizontom očekivanja, odnosno, u efektu iznenađenja i obrnutoj situaciji, budući da se bit pojave ne očituje u maksimumu njezinih obilježja, nego u nužnu minimumu. Slijedom toga, male nas stvari ne tjeraju samo da ih promatramo usredotočenije i ozbiljnije, nego nam i svojim opsegom i omogućuju (osiguravaju) takvu veću usredotočenost i preglednost. S tim u vezi, subverzivnost je malih oblika nedvojbena.
U knjizi Der Witz, Figuren, Formen, Funktionen (Röcher, 1977) kaže se kako su svi vicevi već izmišljeni i kako nema novih viceva. Samo se stari vicevi iznova pripovijedaju, odnosno, svi su motivi odavno prisutni unutar usmenonarodnog stvaralaštva, seleći iz jednog usmenoknjiževnog žanra u drugi. Vic je najotporniji oblik folklornog stvaralaštva, ali je i najživlji oblik suvremenog folklora u različitim vremenima.
Ono što je ključno spomenuti kada govorimo o vicu jeste da se u svim vicevima, bez obzira na temu, izražava svojevrsna agresija koja je usmjerena prema nekome ili nečemu čemu se možemo smijati. Vic nikoga ne poštuje, ni starost, ni bolest, nikakve ideale, ni etičke, ni moć ili ugled bilo koje osobe. Unutarnja strana vica počiva upravo na uklanjanju distanci među pojavama kojima se smijemo, a što možemo označiti kao „komični konflikt“. Relacije koje su dovele do toga da je vic postao predmet etnoloških, društveno-povijesnih ili psiholoških istraživanja, jesu sljedeće: vicevi kruže od usta do usta; pripovijedanje pretpostavlja društvenost; vic je anoniman – nema autora; ne zna se kad je nastao ili kako se širi; vic djeluje samo u slučajevima ako ga auditorij još nije čuo, piše “Faktor“.
Zašto su vicevi ugodni?
Historičar i publicista Patrik Bishop kaže da je običnom vojniku u Prvom svjetskom ratu humor bio jednako važan kao puška ili bajonet, od vitalnog značaja za obuzdavanje očaja ili ludila, a koji su logične reakcije na ratno okruženje. Osnovni je ton često skeptičan, ali cilj tadašnjih viceva uprisutnjen je u „sokolenju“ vojnika koji su odlazili u rat. Da je humor prepoznat kao važno sredstvo propagande govori i naslov jednih novina u Britaniji početkom Prvog svjetskog rata, a koji glasi: Jeste li žrtva optimizma?. Bishop navodi da su Nijemci u Prvom svjetskom ratu štampali „novine s fronta“ koje su kružile jednim bataljonom i koje su uređivali vojnici, dok se humor među Francuzima širio kroz razglednice namijenjene vojnicima ili animirane filmove, češće karikature u novinama, a koji su izlazili daleko od krvavih mjesta na kojima su se vodile stvarne bitke.
Razglednice koje su proizvođene za vojnike, a koje su oni slali svojim voljenim, uglavnom su prikazivale ružičasti pogled na rov u kome su se s ratnim tegobama vojnici naizgled nosili lahko. Iako su situacije na razglednicama nastojale dočarati mizernost lokacija na kojima se ratovalo, na njima se nisu mogla vidjeti tijela u raspadanju ili dobro uhranjeni pacovi. S druge strane, koliko su primaoci vjerovali u sliku s razglednice, danas nije moguće odrediti. To je, naravno, bila besmislica – taj napor da se sakrije stvarna priroda rata i ono što su vojnici doživljavali i podnosili. Ali, većina ovih oblika humora svjedočila je (u pozadini) o užasnim istinama, iluminirajući ludilo i horor rata.
„Sloboda daje dosjetku, a dosjetka daje slobodu“, riječi su Jean Paula, kojima će Freud uokviriti svoju knjigu Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom, a u kojoj on pokušava dovesti u vezu strukturu i užitak koji vic izaziva. Zašto su vicevi ugodni, pitamo se. Freudov odgovor jeste da užitak nastaje od štednje psihičke energije, odnosno određeni (opasni) osjećaji neprijateljstva, agresije, cinizma ili seksualnosti izražavaju se tako što se zaobilaze interni i eksterni cenzori.
Vic predstavlja jednu vrstu psihičkog „kratkog spoja“, kroz koji se rasvjetljavaju pojave što su usljed spektra razloga inače potisnute ili prešućene, i to, dakle njihovo (raz)otkrivanje, rezultira zadovoljstvom. Razmatrajući i druge moguće izvore zadovoljstva, kao što su prepoznavanje, pamćenje, olakšanje od napetosti i sl., Freud zaključuje da su vicevi živi “društveni proces” i priznaje da vic može reći više o društvenom životu u određenom trenutku nego konkretni ljudi. Povezujući teoriju vica s teorijom o snovima, nastoje se objasniti zbunjujući aspekti vica, naprimjer, kako je moguće da vicevi dolaze niotkuda, kako vic shvatimo tako brzo, čak i kad govori o ozbiljnim i kompleksnim društvenim fenomenima, i zašto uživamo dok govorimo ili slušamo viceve, ne čekajući njegov konačan ishod.
Budući da, kao što je rečeno, svaki vic nosi nevjerovatnu količnu agresije, ne služi nam samo kako bismo se zabavili, smanjili napetost ili ublažili osjećaj straha već emanira nesvjesne misli povezane s različitim aspektima zrelosti ili socijalne kontrole, naposljetku, da kažemo, vic savršeno reflektira ono što se događa u društvenom ili svakodnevnom okruženju.
Jesu li vicevi obavještajna podvala?
Ne zna se tačno u kojem su se trenutku poslije genocida nad Jevrejima pojavili vicevi o Hitleru i Jevrejima, ili o genocidu u Srebrenici, ali s obzirom da jesu sveprisutni širom svijeta, pa tako i unutar kultura u BiH, istovremeno svjedočeći o genocidu (svojim sadržajem), odnosno negirajući ga (anonimnošću, odsustvom autora), činilo bi se iznimno zanimljivim ispitati mehanizme njihove (samo)održivosti i uloge u procesima prepoznavanja istina i suočavanja s prošlošću.
Kako se i kroz vic provlače elementi poetike ratnog pisma i poetike svjedočenja, koje, osim što su fenomen u bh. književnosti dvadesetog stoljeća, jesu i univerzalne antiratne naravi, ako polazimo od toga da neprestano govore glasom koji neće ratu udijeliti ikakav vitalni art (a što smo već vidjeli i početkom prošlog stoljeća u predratnim i ratnim karikaturama Georgea Grosza ili na brutalnim slikama rata Otto Dixa). Humor vica koji naglašava apsurdnost realnog svijeta, kroz dvije međusobno suprotstavljene situacije, s jedne strane, tako okrutno onemogućava suosjećanje sa žrtvom, dok s druge strane taj isti humor ne isključuje svijest o njenoj tragediji. I u tome jeste njegova ljepota, u tom samosvojnom neskladu koji se ne da kontrolirati.
Vicevi pred Prvi svjetski rat (o caru Franji) ili pred zadnji rat u BiH („lahki“ politički ili vicevi o „glupim Bosancima“), dakle kasnih osamdesetih, ako je vjerovati tvrdnjama novinara zagrebačkog lista Vjesnik „smišljeni su u nekim od svjetskih obavještajnih biroa“. Prema tome, uzmemo li u obzir da danas još uvijek postoje zemlje u kojima se služi zatvorska kazna za kazivanje (dakako, politički inoniranih) nepodobnih šala ili ukoliko bismo istražili veze između propagandne i informativne djelatnosti, gdje je svaki proces informiranja propagandne naravi, onda nije teško povjerovati u tu, da kažemo, nastranost vica.
Nema toga koji u Bosni ne voli slušati ili ispričati vic, i ne samo u Bosni, od seljaka do intelektualca, od kafane do amfiteatra, ali uvijek zaboli kad nas „šaljivdžije“ tjeraju da tražimo smisao u ovom: “Kako se zove kad životinje pričaju kao ljudi? Basna. A kako se zove kad ljudi pričaju kao životinje? Bosna.”
Vijest Vic, rat i propaganda: Kako je vic zavolio “glupog Bosanca”? objavljena na Haber.ba.