Ne postoji top lista u okviru festivalskog biznisa, ali postoje parametri po kojima vas struka vrednuje. Jedna je od skala i budžet kojim raspolažete, a to je kao i u fudbalskom biznisu, kazao nam je direktor Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra uoči početka 21. izdanja ovog festivala.
„Da biste igrali svake godine u Ligi šampiona, morate imati budžet koji će vam to omogućiti. Tu i tamo desi se da neki od malih timova prođu nekoliko kola, ali da ostanu na velikoj pozornici, to je nemoguće. Uprkos tome što imamo veoma skroman budžet uspijevamo ostati na velikoj pozornici već dvije decenije“, naglasio je, piše Faktor.
STAV: Kakav je put koji je SFF prošao tokom posljednjih 20 godina i koja je razlika između prvog SFF-a i sadašnjeg 21. izdanja?
PURIVATRA: Razlika je suštinska. Prvi festival bio je isključivo revija filmova, a danas je SFF sklop nekoliko područja djelovanja. Ono što široka filmska publika najprije uočava jeste selekcija odličnih filmova koji su nastali u prethodnoj godini u periodu između dvaju festivala, s izuzetno relevantnim takmičarskim programima, a manje poznat ostaje naš industrijski segment. On je učvrstio SFF kao najznačajniju platformu za produkciju i promociju filma u regiji. Poseban značaj Festivalu daje naš najmlađi projekt Talents Sarajevo, koji već devetu godinu okuplja najtalentiranije mlade snage regionalne filmske industrije.
STAV: Može li se reći da je SFF preuzeo vodeću ulogu u regionu kada su filmski festivali u pitanju? Kakvi su ciljevi i planovi za budućnost SFF-a?
PURIVATRA: Po mnogim pokazateljima reklo bi se da je SFF vodeći festival u regiji. Protekle dvije decenije djelovanja bile su stalna borba za kvalitet i borba da se nedostaci u finansiranju i infrastrukturi prevaziđu, uz velike kreativne i produkcijske napore. Produkcijski troškovi i dalje zauzimaju glavni dio u cjelokupnom proračunu, a infrastrukturu koja nam je potrebna za festival izgrađujemo sami. Berlin Film Festival, osim desetina miliona maraka koje dobije od grada i države, dobije na korištenje i gradsku vijećnicu i brojne druge lokacije u zgradama koje drže njihovi sponzori. Mi plaćamo sve prostore koje koristimo: Skenderiju, Cinema City, Narodno pozorište… U Sarajevu ne postoji kongresni prostor koje bismo mogli koristiti, ne samo SFF već i drugi festivali. Veoma značajna pomoć u procesu razvoja festivala došla je otvorenjem Hotela Europe i multipleks kina Cinema City. Cinema City omogućio je lakše programiranje Festivala, dok je Hotel Europe, osim što je povećao smještajne kapacitete, postao baza našoj filmskoj industriji.
Cilj je da grad Sarajevo tokom SFF-a i dalje bude mjesto okupljanja i susreta filmskih autora i profesionalaca regiona i Evrope. Iz tih susreta očekujemo dodatni broj koprodukcijskih projekata, daljnje podizanje kvalitete filmova, razvoj kreativne industrije i povećanje broja zaposlenih u sektoru filmske industrije.
STAV: Kakvo mjesto SFF danas zauzima u svijetu?
PURIVATRA: Ne postoji top lista u okviru festivalskog biznisa, ali postoje parametri po kojima vas struka vrednuje. Jedna je od skala i budžet kojim raspolažete, a to je kao i u fudbalskom biznisu. Da biste igrali svake godine u Ligi šampiona, morate imati budžet koji će vam to omogućiti. Tu i tamo desi se da neki od malih timova prođu nekoliko kola, ali da ostanu na velikoj pozornici, to je nemoguće. Uprkos tome što imamo veoma skroman budžet uspijevamo ostati na velikoj pozornici već dvije decenije.
Nepobitna je činjenica da smo prilično značajni u okviru regije. Zato smo se izborili vođenjem ozbiljne strategije programiranja i razvoja svih segmenata festivala. Mogu slobodno reći da smo uvijek ludo hrabro išli ispred vremena, a nedostatak novaca nadoknađivali kreativnim improvizacijama. Sad smo tu gdje jesmo, a koliko ćemo tu ostati, zavisi od mnogo faktora. Ono po čemu smo značajni jeste i činjenica da je Sarajevo Film Festival spona regionalne kinematografije sa svijetom.
STAV: Kakva je saradnja s vlastima? Da li vlade, od nivoa Kantona pa do Vijeća ministara učestvuju u Festivalu onako kako bi trebalo?
PURIVATRA: U nekim regionalnim medijima, kad se lamentira nad propašću nekad značajnih festivala kakvi su, recimo, svojevremeno bili Pula ili FEST, često ćete naići na ”objašnjenje” zašto je SFF preuzeo ili prevazišao njihov značaj, a to je da je SFF ”državni projekt”. To je, naravno, daleko od istine. Država nas nije osnovala, a ne može se reći ni da vodi neku veliku brigu o nama. Svake godine apliciramo za pomoć u svim strukturama vlasti i ono što uspijemo sakupiti ne prelazi ukupnih 30% naših troškova.
mirsad-purivatra-gael-garcia-bernalGrantovi koji nam se dodjeljuju nisu ni po čemu izuzetni kad se porede s onima koje dobiju neki drugi kolektivi ili kulturni projekti. Uz sve to, prostore koje koristimo za odvijanje programa moramo sami platiti. Zakupljujemo prostore koji su pod upravom Grada i države, a koji ove dvije decenije nisu nikad okrečeni i kojima su mokri čvorovi u jednako lošem stanju kao i na samim počecima…
STAV: Koliko loša infrastruktura utječe na SFF? Na koje još poteškoće nailazite tokom priprema, ali i u vrijeme Festivala?
PURIVATRA: Teška srca moram reći da je pogled na grad, iz perspektive nekoga ko je s velikim optimizmom očekivao da će demokratizacija društva dovesti do procvata Sarajeva, prilično siv. Zemaljski je muzej zatvoren, a Historijski muzej BiH, jedna od najljepših zgrada moderne arhitekture u bivšoj Jugoslaviji, izgleda kao da je rat jučer završio. Umjetnička galerija i programski i tehnički isključivo životari. Kolekcija Ars Aevi stoji još u depou. Pored mnoštva zanimljivih i talentiranih umjetnika, ”nemamo resurse” da pošaljemo umjetnike iz BiH na umjetničko bijenale u Veneciju! To je velika sramota za zemlju, nešto u rangu tipa odustajanja od Olimpijade.
Sarajevo se jeste izgradilo, ali samo u okviru privatnog sektora, a sve što je u domenu države je manje-više zanemareno, u stanju kontstantne hibernacije, i čeka na neka bolja vremena. A bolja vremena sama ne dolaze. Naravno, u ovako je teškim uvjetima skoro nemoguće održati kvalitet koji smo postigli, a još teže planirati razvoj.
STAV: Kako se česte globalne ekonomske krize odražavaju na svijet filma, produkciju i kvalitet filmova?
PURIVATRA: Američko tržište filma, koje je potpuno utemeljeno na filmu kao komercijalnoj vrijednosti, mnogo je više osjetilo ekonomsku krizu nego evropsko, ne samo zbog toga što je američka kriza bila dramatičnija u jednom periodu nego i zbog toga što je EU u okviru svoje tržišne ekonomije izgradila mehanizme za zaštitu kulture, shodno tome i filma. Ekonomska je kriza sigurno utjecala na to da se i filmska industrija ”uozbilji” nakon što su neke značajne filmske organizacije propale. Ali nije samo ekonomska kriza to što je uzdrmalo filmsku idustriju. Globalno, cjelokupna je kreativna industrija, uslijed promjena koje u našu svakodnevicu unose novi mediji, u snažnom tektonskom poremećaju. Preživljavaju samo oni koji su u stanju prilagoditi se vremenu novih tehnologija. Vrijeme krize vratilo je snagu produkciji televizijskih serija koje su namijenjene internetskim kanalima distribucije. Tržište polako preuzimaju Netflix, Google TV, YouTube i sl.
STAV: Kakvu poziciju zauzimaju kultni filmovi s prostora bivše Jugoslavije na SFF-u i da li su, po Vašem mišljenju, domaći filmovi iz perioda između 1945. i 1992. godine dovoljno zastupljeni, kako u medijima i kinima tako i na festivalima?
PURIVATRA: U nekoliko prvih godina Festivala radili smo vrlo aktivno promociju bosanskohercegovačkih autora, ali hvatanje u koštac s filmovima iz kinotečkog blaga nije jednostavan posao. Za program uvijek treba kontekst u okviru kojeg posmatrate materijal s kojim radite ili želite raditi. S druge strane, neriješena autorska prava i stanje kopija uvijek predstavljaju dodatne komplikacije. Zbog toga se takvi programi obično rade u saradnji s institucijama koje se bave filmskim naslijeđem i koji takve eventualne programe i kreativno i logistički podržavaju.
brad-angelina-purivatraKinematografija bivše Jugoslavije bila je velika i po količini filmova koji su se proizvodili i po njenim umjetničkim dometima. To je pravo bogatstvo i autora i autorskih izraza koji su relevantni i danas kao i onda kad su nastajali. Nekoliko godina prije njegove smrti vodili smo razgovore s pokojnim Dinkom Tucakovićem, direktorom Muzeja Jugslovenske kinoteke u Beogradu, u vezi s nekim programima na temu filmskog blaga Jugoslavije, ali se ta ideja s njegovim odlaskom nekako sama ugasila. Što se tiče Kinoteke Bosne i Hercegovine, ona spada u onih famoznih sedam institucija čiji status još nije riješen. Kada bi se ona uspostavila na stvarnom, profesionalnom nivou, programi o kojima govorite bili bi zasigurno itekako izvodiviji.
STAV: Od kada datira Vaša priča i involviranost kada je riječ o filmu? Kako je sve počelo?
PURIVATRA: Nakon što sam završio Ekonomski fakultet u Sarajevu, kratko sam vrijeme radio u turističkoj agenciji. Još dok sam studirao, uređivao sam neku vrstu alternativne scene u okviru omladinskog centra tadašnje organizacije CEDUS, zajedno sa suprugom Izetom koja je tad završavala studij arhitekture i bila na početku studija likovne akademije. U CEDUS-u smo organizirali koncerte, video i filmske programe i izložbe. Emir Kusturica i Mladen Materić pozvali su me 1984. godine da pređem na Akademiju scenskih umjetnosti, na poziciju ”šefa scene” u Otvorenoj sceni Obala, koja je bila u fazi nastanka. Izeta i ja počeli smo uređivati program, a naši prijatelji, koji su bili redovni gosti CEDUS-a, preselili su se s nama u ovaj novi prostor. Obala, kako smo je tada kratko zvali, postala je brzo jedan od najznačajnijih kulturnih kolektiva u bivšoj Jugoslaviji. Producirali smo pozorišne predstave, među kojima su bile i kultne predstave Tetovirano pozorište i Mjesečeva predstava Mladena Materića, organizirali smo veoma zanimljive filmske programe i izložbe. Kad je počeo rat, Obala se raspala. Dio je nas ostao u Sarajevu, a dio ga je napustio za sva vremena. Mi koji smo ostali organizirali smo novo udruženje pod novim nazivom: Obala art centar. Za vrijeme opsade radili smo bez prekida sve četiri godine producirajući izložbe i održavajući filmske projekcije u Apolu, prvom ratnom kinu. Prije rata su o nama pisali kao o elitističkom klubu ljudi koji se oblače u crno, slušaju drugačiju muziku i furaju neku avangardnu furku. U ratu smo promijenili afinitete, prestali smo biti sami sebi važni pa smo pokušali raditi nešto što bi široka publika, u tom trenutku građani grada pod opsadom, mogli cijeniti. Tako smo se okrenuli filmskom programu i negdje pred sami kraj opsade organizirali Prvi ljetnji filmski festival u Sarajevu. I sad smo tu, na onom prvom pitanju, s početka ovog razgovora…
Vijest STAV intervju – Mirsad Purivatra: SFF ludo hrabro ide ispred vremena objavljena na Haber.ba.