Priča o Aliji Sirotanoviću, simbolu radničke klase minulih vremena, do sada je ispričana mnogo puta. Sasvim običan čovjek, koji je samo volio svoj posao rudara, bio je poznat u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. O njegovom podvigu i obaranju rekorda u količini iskopanog uglja, pričalo se godinama, piše “Faktor“.
Alija je preminuo početkom devedesetih. Ostala je legenda o njegovoj lopati i čuvena novčanica od 20 hiljada dinara, koja je vrlo kratko bila u opticaju.
Nove generacije i ne znaju ko je bio Alija Sirotanović. Za njega ne znaju čak ni klinci iz Breze, gdje je Alija rođen i gdje je radio. Po njemu se ne zove niti jedna škola, dom kulture, niti je neka ulica u centru Breze dobila naziv po njemu. O njemu danas svjedoče samo bista ispred rudnika u kojem je život proveo, jedna mala ulica na periferiji Breze, ali i ljudi koji ga pamte. Njegova unuka, bratići, komšije, rudari…
Ostao u selu
Alijina unuka Mubera Salihović je njegov jedini potomak. On ju je odgojio, školovao, dao joj hljeb u ruke.
– Alija je imao šestero djece. Svi su jako rano umrli. Ostao mu je samo moj otac, ali je i on umro u 21. godini od leukemije dok je bio u vojsci. Meni je tada bila godina, mati se preudala, a ja sam ostala da živim kod dede i nane. Oni su mi bili sve, a i ja njima – priča nam Mubera.
Govori nam da je Alija rođen u velikočlanoj porodici u selo Orahovo. Mlad je počeo raditi u šumarstvu, ali se tu nije dugo zadržao. Ubrzo se zaposlio u rudnik gdje je zaradio penziju.
– Moja nana Mevla je bila iz sela Trtorići. Nije imala brata, samo sestre, tako da je Alija došao na ženovinu, i tu ostao cijeli život. Dedi su nudili kuću na moru, stan u gradu, on nije ništa htio. U Brezu smo preselili tek kada sam ja počela studirati. Nana je bila razlog zašto nije htio ići sa sela. Ona je bila starinska, pobožna žena, a dedo je volio popit, volio sijelo, bio lola, volio hodat po akcijama. Nana se plašila ako odemo u Brezu da će on još više piti. Zato su ga stalno zezali što nije našao drugu ženu – prisjeća se naša sagovornica.
Alija je toliko bio privržen svojoj unuci da ju je svako jutro pratio do škole u susjedno selo, sjedio i čekao ispred škole kako je majka ne bi ukrala.
– Jedan dan smo krečili kuću i ne isprati on mene. Naiđe moja majka sa djeverom i ukradu me. Sišli smo do Dabravine, a već je neko iz sela dedi javio da su me ukrali. Kad je on došao, to je haos nastao. Međutim majka me odvede. Kod nje sam ostala tri godine i ponovo se dedi vratila, gdje sam i ostala do udaje – kazuje Mubera.
Na stranu sve pobjede i pohvale, Mubera nam govori da je Alija ostao legenda upravo zbog svoje skromnosti i želje da pomogne drugima. Kaže da je bio slobodan za svakoga nešto tražiti, a za sebe nikada. Često joj je pričao o posjeti Tita, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, koja je bila itekako korisna za selo.
– Tito ga je pitao šta bi najviše volio. A on je odgovorio da bi volio da mu struja dođe u selo. On se nije ni vratio iz Beograda, a već su počeli stavljati drvene stubove. Tako da je naše selo jedno od prvih koje je dobilo struju – govori nam Mubera.
Priznanja su, kako kaže, dolazila iz raznih gradova širom Jugoslavije. Kako je nije odvajao od sebe, jedne prilike poveo ju je sa sobom u Beograd.
– Toliko su ga ljudi tamo priznali, toliko su mu čestitali da mi nismo mogli cestom proći. On nije bio pismen čovjek i kad bi izašao za govornicu, stalno je govorio, rad, rad i samo rad. Bio je takav i u rudniku, i na selu. Brinuo je oko stoke, radio na zemlji – priča Mubera.
Duboko u sjećanje su joj se urezale dedine priče o takmičenjima, pobjedama.
– Imao je toliko priznanja od raznih institucija, tadašnjih firmi iz cijele Jugoslavije, bio je počasni delegat u Savezu komunista u svim političkim stanicama u BiH. Uvijek je spominjao i dvoboj sa Rusom Stahanovom, kada je sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone uglja i prebacio normu za 215 posto. Za njega je taj događaj bio najposebniji u životu. Iz zemlje su ga dočekali njegovi komorati, nosili su ga na rukama. Pričao mi je da je toliko sretan bio da mu ne bi bilo žao i da je umro u tom trenutku – priča Alijina unuka.
Dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih odlikovanja. Mubera nam priča da jedino što je tada tražio od Tita je bila veća lopata.
Njegova je bila zadnja
Takvu lopatu, kako je on zove “Alijina lopata“ i dan-danas čuva 78-godišnji Sulejman Duranović iz sela Trtorići. On je bio Alijin komšija. Kao i većina ljudi u Brezi, i on je penziju zaradio u rudniku. Zahvaljujući Aliji koji ga je zaposlio.
– Bilo mi je 15 godina i dva mjeseca. Babo prebio ruku u rudniku, invalid, nije radio, puno čeljadi u porodici. Neko mora raditi. Odem ja do Alije, zamolim ga da mi nađe posao. Kaže dođi sutra, ali obuci čizme, da izgledaš malo viši. Alija i direktor su me pokušavali nagovoriti da nastavim sa školovanjem, i garantovali mi posao kad završim, ali ja nisam imao drugog izbora, nego da radim. I tako sam sutradan počeo raditi. Radio sam u jami – prisjeća se Duranović.
Alijin bratić Ferid, koji Aliju zove ocem, priča nam da su ga u selu svi poštovali i voljeli, ali i da su ga se ujedno i bojali.
– Alijina je uvijek bila zadnja. Puno je valjao seljanima, dosta ih je zaposlio. Pomagali su jedni drugima koliko su mogli. Koliko se sjećam, nikad se porječkali nisu – priča nam Ferid koji je kao i Alijina unuka odrastao kod njega.
– Od petog razreda pa sve do njegove smrti sam živio kod njega. Nikad ga nisam gledao kao amidžu, već kao oca. Odgojio me, školovao. Bio mi je uzor u životu. Govorio mi je da idem u školu, da učim. Ja sam se ipak odlučio za rudnik – priča nam Ferid.
Iako će se 16. maja navršiti 26 godina kako ovaj heroj nije živ, Ferid kaže da ga čini veoma tužnim činjenica da je ime njegovog amidže mnogo cjenjenije izvan granica BiH nego u samoj BiH, a posebno u Brezi koja je, iako malo rudarsko mjesto postala, poznata upravo zahvaljujući Aliji Sirotanoviću.
Izabrao crvenog fiću jer samo s njim je mogao do svog sela
Ferid se sjeća dana kada je sekretar Crvene Zastave dovezao crvenog fiću u selo.
– Alija je od nagrada koje je dobio skupio pare da kupi auto i otišao po Crvenu Zastavu. Nisu mu dopustili da kupi auto, već je Radnički savez odobrio da mu poklone auto. Mogao je birati koje hoće. On je izabrao crvenog fiću, jer je put do sela bio loš, pa je samo fićo mogao doći do kuće. Međutim, kada se vratio u Brezu svi su ga ismijavali što vozi fiću – sjeća se Ferid.
Vijest Neispričana priča o rudaru Aliji Sirotanoviću: Nana je bila pobožna, a dedo je bio lola objavljena na Haber.ba.