Naravno, da bi došli do škole, moramo da pređemo aveniju Radoslava Krstića (osuđen na 35 godina zatvora) i parkić Ljubomira Borovčanina (osuđen na 17 godina zatvora) gdje nas čeka Marko Miličević, najbolji matematičar u našem razredu. Na putu do škole uvijek se malo poigramo na igrališu dječijeg vrtića „Milan Lukić“ (doživotna robija). Kada nas vaspitačice otjeraju sa ljuljaški odemo do gradske biblioteke „Milomir Stakić“ (doživotna robija) da vratimo knjige i podignemo nove.
Od biblioteke, do naše škole „Biljana Plavšić“ (osuđena na 11 godina zatvora) stižemo za 5 minuta.
Ja i moji drugari smo odlični učenici i želimo da upišemo srednju školu „Momčilo Krajišnik“ (osuđen na 20 godina zatvora), ali moramo da imamo sve petice tj. da budemo „Vukovci sa Vučijaka“.
Nakon škole idemo na trening, treniramo ritmičku gimnastiku, u klubu „Duško Tadić” (osuđen na 20 godina zatvora) i mi smo šampioni Republike Srpske i vicešampioni Velike Srbije. Naravno bićemo mnogo bolji kada se izgradi sportski kompleks „Radovan Karadžić“ (suđenje u toku) sa olimpijskim stadionom „Ratko Mladić“ (suđenje u toku). Ja sam član i izviđačke čete „Radoslav Brđanin“ (osuđen na 30 godina zatvora).
Naveče, kada dođemo kući, obično smo na fejsu gdje „četujem“ sa našim drugovima iz cijele Republike Srpske, Srbije i srpskom dijasporom.
Kao što vidite ja sam jedna obična djevojčica koja voli sve ljude dobre volje, koja želi da putuje i nauči da puca iz AK- 47.
*napomena: svi likovi i imena institucija su stvarni kao i njihove kazne
(Srđan Puhalo/Hayat)
Vijest ISTINITA “PRIČA JEDNE DJEVOJČICE” IZ BIH: OD ŠKOLE DO KUĆE SA “DOŽIVOTNIM” ROBIJAŠIMA objavljena na Haber.ba.