Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, prenosi “Oslobođenje“.
Elem, upao Mujo u granap, pa odmah s vrata pita prodavača ima li WC-papira. “Nema”, odgovorio mu ovaj kratko. “A papirnatih maramica?”, upita Mujo. “Ne”, opet će prodavač. “Vlažnih maramica?” “Ne.” “Salveta?” “Nema.” “A onaj kuhinjski papir, onaj u rolama što…” “Jok”, prekinuo ga prodavač. “Ukrasni papir?” “Nema.” “Školske sveske neke…?” “Ne.” “Imate li onda barem novine?”, sjetio se Mujo. “Novina barem imam”, odgovorio mu ovaj veselo, “koje ćete?” “Jebiga, haveru”, pogledao ga Mujo, “ako do sad nisi skontao u čemu je problem, ja evo ne znam!”
Bit će, eto, i dalje lijepih sranja u Bosni i Hercegovini, bit će i novina da ih, hm, zabilježe, samo neće biti Slobodne Bosne. Sa hiljaditim brojem legendarni je tjednik Senada Avdića i njegove bande sa Čekaluše nakon dvadeset i četiri godine zauvijek nestao s trafika i preselio na ahiret, džennet, internet, ili kako se već zove raj za rahmetli štampu. Dovu za rahmetliju proučila je, kako je red, ožalošćena rodbina, a Udruženje BH novinari u svom je saopćenju ocijenilo kako je gašenje štampanog izdanja Slobodne Bosne “nemjerljiv gubitak”, ali i “atak na kompletnu medijsku zajednicu Bosne i Hercegovine”.
Što bi, međutim, prelazak nekih novina s trafike na internet bio atak na medijsku zajednicu? Što bi nestanak jednog tjednika iz granapa u Švrakinom selu i trafike u Ilijašu, i njegova selidba na internet, od Ilijaša do Illinoisa, bio uopće gubitak, a kamoli atak na medijsku zajednicu u Bosni i Hercegovini? Može se, naime, i tako gledati: samo u naopakoj Bosni i Hercegovini, na prijelazu iz 2015. u 2014., prelazak s papirnatog izdanja i trafike u Kotor-Varošu na mobilnu aplikaciju za pametne telefone na aerodromu u Kataru moguće je vidjeti kao “nemjerljiv gubitak”, dapače “atak” na slobodno i nezavisno novinarstvo. Kad je ono baš ovih dana prije točno tri godine, pred Novu 2013., ugledni Newsweek nakon gotovo osamdeset godina netragom nestao s trafika i preostao samo na online-izdanju, nitko, jebiga, nije protestirao zbog ataka na američko novinarstvo.
U čemu je onda stvar, zašto će nam onda tako bolno nedostajati Slobodna Bosna na trafikama, zašto će to zaista biti i nemjerljiv gubitak i atak na bosanskohercegovačku novinsku zajednicu? Najzad, nije li takva sudbina Slobodnoj Bosni bila upisana u horoskop, kad se ono 31. oktobra 1991. njen prvi broj pojavio na trafikama samo mjesec-dva nakon što se nepoznati neki inženjer u švicarskom CERN-u, stanoviti Tim Berners-Lee, malo zajebavao na poslu pa na kompanijski kompjuterski sustav ugradio prvi web-browser i nazvao ga WorldWideWeb, hrabro maštajući kako će jednog dana cijeli svijet biti umrežen kao oni u CERN-u, pa će čak i vijesti i novine čitati na kompjuterima?
Bilo je to, naime, vrijeme neslućenog tehnološkog napretka: kompakt-disk je za to vrijeme osvajao svijet, prvi CD-shopovi pojavili su se i kod nas, SONY je izbacio i walkman za CD-ove, Discman, a toga ljeta u Japanu je predstavljena i nova fantastična sprava, Super Nintendo 8-bitna konzola za video-igrice. Konačno, istovremeno kad se pojavila Slobodna Bosna, a u švicarskom CERN-u nešto što će se uskoro zvati internet, finski premijer Harri Holkeri na aparatu manje poznate marke Nokia obavio je historijski prvi telefonski poziv na GSM digitalnoj mreži, punih godinu dana prije nego što će inženjeri na tržište izbaciti prvi komercijalni mobilni telefon, hrabro maštajući kako će jednog dana cijeli svijet razgovarati mobitelima, pa čak na njima čitati vijesti i novine.
Dramatični razvoj tehnologije i rađanje novog, digitalnog svijeta, pratile su dramatične političke promjene i rađanje vrlog novog, slobodnog svijeta: tog ljeta raspao se Varšavski pakt, pred očima nam se raspadao i Sovjetski Savez, svake sedmice po jedna je sovjetska republika proglašavala nezavisnost, a toga oktobra održani su i prvi slobodni izbori u Poljskoj i Bugarskoj. Smjelo je svijet, one hefte kad je Senad Avdić predstavljao prvi broj svog tjednika, koračao u novu, uzbudljivu eru, ali slabo smo te uzbudljive nove ere vidjeli na Balkanu.
Hrvatskom, koja je tri tjedna ranije objavila prekid svih državnopravnih veza sa SFR Jugoslavijom, gorio je rat, Vukovar je bio pred padom, JNA je proglasila mobilizaciju, a pred prvi broj Slobodne Bosne Skupština BiH donijela je Akt o reafirmaciji suverenosti i povukla predstavnike Bosne i Hercegovine iz saveznih organa. Srpski predstavnici, sjećamo se, odbit će sudjelovati u tome, i nicat će Bosnom tih dana srpske autonomne oblasti kao atomske gljive poslije kisele kiše: do drugog broja SDS će organizirati referendum o uspostavljanju samostalne srpske republike u BiH, do trećeg će HDZ u Grudama osnovati Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, i već do četvrtog broja Slobodne Bosne sve će otići u sedam stotina pičaka materinih.
Zašto vam sve ovo pričam? Znamo li, naime, da su u vrijeme kad je izašao prvi broj Avdićeva tjednika snježni vrhunci tehnološke revolucije bili telefaks, CD, Nintendo i ona Jobsova NeXT stolna ćaba sa cijelih osam megabajta RAM-a – da još nije bilo ni interneta, ni mobitela, ni laptopa, a kamoli smartphonea, tableta, Facebooka, Twittera i Androida – lako se pridružiti cinicima što se smiju sirotoj, retardiranoj Bosni kad oplakuje posve prirodnu i logičnu historijsku selidbu jednog klasičnog, starinskog tjednika, iz mračnog, vlažnog devetnaestog vijeka i trafike u Švrakinom selu na bespuća virtualnog 2.0 svemira i uzbudljivog dvadeset prvog stoljeća.
I ja ću se, evo – sav staromodan, analogan i telefaksualan – pridružiti takvima, čim mi odgovore na sljedeće pitanje: zašto se, jebiga, isti takav, posve dakle prirodan i logičan, historijski prelazak iz mračnog i vlažnog devetnaestog stoljeća u uzbudljivi dvadeset prvi vijek ne očekuje i od ostatka slobodne Bosne? Zašto se suvremena 2.0 Bosna i Hercegovina – dok se onaj vrli novi svijet iz Avdićeva prvog broja u međuvremenu dva puta raspao i sastavio – još uvijek krezavo svađa oko turskih vezira, srpskih careva i hrvatskih velmoža, te islamskih proroka, pravoslavnih mučenika i katoličkih svetaca, zašto moderna online slobodna Bosna i dvadeset četiri godine kasnije, na Novu 2016., još uvijek bezubo pjeva imbecilne patriotske pjesmice i crta srednjovjekovne granice?
Zašto i danas – kad je ona davna zajebancija Tima Bernersa Leeja iz CERN-a narasla do pedeset milijardi stranica i tri milijarde korisnika, pa cijela preselila na mobitele veličine kutije Drine – Bosna i Hercegovina sveudilj maše zastavama, pa mobilizira vojske i diže barikade, cijepajući se na srpske republike i hrvatske zajednice, sve prizivajući mudžahedine?
Zašto su, eto – to mene zanima – sva bosanska sranja potpuno ista kao onog 31. oktobra 1991., samo nema Avdićeve Slobodne Bosne na trafici u Švrakinom selu?
Što bi rekao Mujo: ako do sad niste skontali u čemu je problem, ja evo ne znam.
Vijest BORIS DEŽULOVIĆ: Rekvijem za Slobodnu Bosnu objavljena na Haber.ba.