Da, ko jednom vidi Jelenu Simović ne zaboravlja njen osmijeh, njenu energiju. Cura beton, prokomentarisa naš fotoreporter. Jelena je studentica druge godine Sigurnosnih studija FPN-a u Sarajevu i članica Gorske službe spašavanja, koja pokriva cijelu istočnu Hercegovinu, a kad zatreba, uskaču i u pomoć u cijeloj Federaciji. U Ustikolini su nedavno spašavali starca Avdiju, za kojeg su, kada su ga konačno našli, prvo svi mislili da je mrtav, piše “Oslobođenje“.
“U takvom je bio stanju. Ali, srećom, progleda. Koja je to sreća bila, to se ne može opisati”, govori Jelena, koja je prije nekoliko dana sa svojim kolegama na Magliću sa visoke stijene, na koju se uspiju popeti samo divokoze, spašavala dvoje Čeha.
Suverena teritorija
“Malo, malo, pa nas zovu zbog Čeha. Nevjerovatni su. Uzmu neku knjižicu koja im je vodič i misle da sa njom mogu otići na 2.386 metara Maglića”, smije se 20-godišnjakinja.
“Moji roditelji kažu da sam se ja rodila kada je prestao rat”, nastavlja djevojka koja granicu, koju su upravo u godini njenog rođenja nacrtali kartografi u Daytonu, niti vidi niti osjeća.
“Da je tako, ne bih živjela ovdje. Adla i ja se šalimo. U ovoj kući, na prvom su spratu muslimani, na drugom katolici, na trećem ja pravoslavka. Mi ćemo na vrh staviti našu zastavu, opasati se zidom i to će onda biti naša suverena teritorija, tu ćemo praviti, znate, šta, derneke”, Jelenin smijeh je zarazan, pa se prenosi i na majku djevojke koju je Jelena spomenula, Salihu Serdarević, u čijoj kući Jelena stanuje kao podstanarka.
“Mi se sjetimo te granice tek onda kada je neko sa strane spomene”, kaže Saliha, a Jelena se opet vraća svojoj velikoj ljubavi, osvajanju vrhova. Kaže da bi uskoro trebalo da ide na Elbrus, pet hiljada i nešto visoko gorje u Rusiji.
“Kad se popneš na neki vrh, pa kad pukne pogled odozgo, razmišljaš samo o tome kako ići još dalje i ništa te drugo ne zanima. Bila sam nedavno u Sloveniji, na evropskoj vježbi za spasavanje, spuštali smo se na 310 metara dubine. Stalno pomjerati svoje mogućnosti, to je moj cilj”, govori Jelena, a Saliha nas vodi u prodavnicu mješovite robe “Srem-Šid”, čija je vlasnica vesela Veselka Radonja.
Kako ne povjerovati da ime određuje čovjeka! Osmijeh Veselki ne silazi s lica.
“Vidite, zvanično, ovo je Dedijerova, ali svi kraj znaju po starom ranijem nazivu Naselje starosjedilaca. Kod mene dolaze svi, jedni drugima se jadamo, jedni s drugima slavimo, ako je nekome sreća ušla u kuću, ući će i u moje srce. Tvrdim vam da granice niko ovdje tačno i ne zna, niti koga zanimaju. Ali, znam da se ovdje niko ni sa kim nije posvađao, niko nikome nije ružnu riječ rekao. Tek kada je rat zaustavljen i kada su se počele vraćati naše komšije, ja sam rekla njihovoj djeci: pogleda li vas neko krivo, samo vi recite Veselki”, govori ova rođenjem Banjalučanka, koja je tu još otprije rata.
U amanet ostavljeno
“Da ovo ispričam. Bio je tu u komšiluku podstanar, isto Banjalučanin, i njegov gazda mu je morao otkazati iz nekih porodičnih razloga. Dakle, Srbin Srbinu. Čovjek očajan stoji, kud će, šta će. Kažem mu, sad ću ja pitati Senada, Salihinog muža. A ovaj se malo namršti, Senada? Je li meni sigurno kod njega? Nije prošlo mjesec, dolazi on ovdje i kaže svaka ti čast zemljakinjo, da mi je brat, ne bi mi tako bilo. Eto, ja ti toliko znam reći o Daytonu”, govori Veselka.
Samo jedna porodica je odbila s nama pričati, a razlog smo uvažili. Neka ostane naša mala tajna. Svi ostali su nas zvali odmah na kafu, a neke od tamošnjih stanovnika, s jedne i s druge strane “linije”, zatekli smo kako zajedno sjede.
Rano prijepodne je bilo, sunce je grijalo kao usred ljeta, ali okolo nas kao da su bila razapeta ogromna šarena slikarska platna. Tople boje jeseni slivale su se jedna u drugu baštu, a s obližnjih padina Mojmila kotrljaju se crvene jabuke.
Ispred jedne kuće igra se djevojka s dva psa: “Ovo je moj Garo, a ovo je Lea iz kuća s druge strane ceste”, objašnjava Indira Silajdžić (25), dok se Lea uzdiže prema njenom licu, očito naučila da je djevojka mazi.
Indira živi s majkom. Otac joj je poginuo u ratu. Završila je filozofski fakultet, a, prije toga, medicinsku. Mama i ona su sretne ako makar jedna od njih čuva nečije dijete.
“Ne bojim se rada, ali mi nemamo nikakvih veza, mi smo samo običan svijet. Ne, ne znam tačno gdje je granična linija, ja je niti vidim, niti je osjećam. Mi ovdje ne živimo s granicama, nego s komšijama”, govori Indira, a njene prve komšije su Radomir Trapara i Ibro Gogalić. Dijeli ih samo jedna ograda, pa ih pored te ograde i slikamo. U Radetovom je dvorištu nekoliko ogromnih buradi u kojima, upravo dok pričamo o dejtonskim stazama i bogazama, koje se ovdje prepoznaju samo po računima komunalija, vrije kruška, jabuka, dunja, šljiva…
Rade ima ruke čovjeka koji uživa u radu, a njegova rakija dobro je poznata mnogim Sarajlijama.
“Dolaze godinama odasvud, a tako je uvijek bilo u mojoj kući i u ovom kraju. Dobro pamtim da je moj đed, koji je bio pomoćni bravar, pričao o tome kako je njih 1943. godine u svom podrumu spasio od ustaša Omer Serdarević. Dao im je nabrzinu da obuku dimije, da stave marame na glavu i tako ih maskirao. I ova je kuća napravljena na zemlji Serdarevića, koje je država budzašto obeštetila kada je vršila pripremu za Olimpijadu. Meni je u amanet ostavljeno da pazim svoje komšije i ne može to nikakav Dayton promijeniti. Šta god se na papiru nacrta, život je opet jači. Pa, evo, upravo kod mene je bila starica muslimanka u ratu, nije htjela ići sa svoje zemlje i kada je nekako organizovano da pređe u dobrinjsku bolnicu, sjatilo se sto novinara oko nje, pitaju je kako joj je bilo ovdje. A ona samo odgovara: “Vodite me Radetu da se najedem”. Kada je poslije Daytona došlo do spajanja u Aerodromskom Naselju naroda s jedne i s druge strane, stotine ljudi poletjele su jedne prema drugima. U penziju sam otišao kao mesar u Industriji mesa, 64 nas je bilo i s kim god se od njih i danas sretnem, radost je obostrana”.
Ibro ga sluša s druge strane ograde i klima glavom: “Kakav Dayton, ovdje se svako brine kako će preživjeti…”.
Na svojoj zemlji
Malo kasnije Rifo Serdarević, u čiju automehaničarsku radnju dolazi svako ko hoće dobrog majstora, kaže da su dejtonske granice posljednje o čemu tamo razmišljaju.
“Zaboravio bih na njih da nije nekad priče sa strane i pitanja, ma, gdje ti to živiš. Čuj, gdje živim! Na svojoj zemlji i nigdje mi ne može biti bolje. Vidite moju baštu, prije nekoliko godina su naše dvorište proglasili najljepšim, dobili smo i nagradu od 400 KM. Dođite u proljeće, pa ćete je tek vidjeti u njenoj ljepoti”, govori Rifo, a sa prozora ga posmatra njegova kćerka.
Sabrina je završila pravni fakultet. U indeksu su joj samo desetke i devetke, a sada dobija odbijenice. Pored nas se polako vuče ogromni vučijak. Četrnaest mu je godina i hoće da se igra, ali jedva se kreće.
“Naručujemo specijalne kapi, to mu i produžava život”, kaže Rifo, pa miluje psa, a on se umirio, kao da ni ne diše od zadovoljstva. Ne, nikako vitamini, samo ljubav drži ovaj svijet.
Vijest Na istočnoj kapiji Sarajeva: Ne živimo s granicama, već s komšijama objavljena na Haber.ba.